pahulja_3

Oct 11, 2007 - 10:43:39 AM

Neka odahnu umorni pratioci..

 

 

 

Mi se nikada poljubili nijesmo, niti smo kada osjetitli slast dodira,...vrelih usna,...a ipak smo se voljeli Mi se nikada nijesmo drzali za ruke,... niti smo gledali zajedno zalaske sunca,....ali gledajuci ih u sutonu dana,bili smo bliski bliskiji nego mnogi drugi Ja nijesam nikada zaspala na tvojim grudima,... a toliko puta sam ..zeleci.....lagano i njezno klizila prstima po svom jastuku,... lezala budna satima,da bi na kraju moja ceznjom ispacena dusa, utonula u nemiran san Nijesmo se nikada probudili racupane kose,... ..nijesam te nikada uspjela pogledati svojim snenim pogledom i plavim ocima Ti nijesi nikada vidio sjaj u mojim ocima,pri pomisli na tebe Ti nijesi cuo kako zvuci tvoje ime,kad ga izgovaraju moja usta .dok u ocima snenim jos cuvam tvoj lik... Ti nijesi shvatao koliko bezvezan i glup je svaki dan bez tebe, Nijesi nikada vidio one male sitne svari,koje toliko govore... O jednoj zeni o jednom bicu nijesi ,...nijesi ...nikada . A ipak su me tvoje usne ljubile Osjecala bih tihu jezu od dodira tvojih ruku Sva u zanosu ljubavi,zaspala bih bezbroj puta na tvojim grudima Budila bih se i gledala tvoje tople oci Slusala najljepsu pjesmu moje ime na tvojim usnama . Zbog tebe sam zivjela,zbog tebe sam postojala i citav nas svijet gradila Tebe sam iskreno voljela,u mojim snovima te ljubila Kraj prije pocetka stvarala, u svome srcu te nosila,duboko te u njemu zakopala Tamo, zivjet ces , dok budem i ja zivjela

pahulja_3

Oct 09, 2007 - 03:39:45 PM

IMA U DUSI JEDAN OZILJAK..

 

 

"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmiju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze. Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

 

           

pahulja_3

Oct 07, 2007 - 07:20:38 PM

 

Kad se osjetis podijeljen izmedju jave i sna i kad te ruka bola povuce do samog dna... Zaviri kroz prozor srca, tamo cu biti ja Moj osmijeh sacuvan negde u kutku tvog sjecanja... Kada ti poslednja njeznost odluta s dlanova... Kad shvatis neizvjesnost svih svojih planova, poslusaj muziku jutra al' ne misli puno na nas, poslusaj jecaje vjetra... na tren ces cuti moj glas. Kada ti slane kapi kise skliznu niz obraze... Kad samom sebi priznas sve svoje poraze... Kad te samoca slomi i tuga ti u dusu kroci, pogledaj u ogledalo sudbine i vidjeces moje oci. Kad shvatis da je za sve daljine svijeta potreban jedan korak... Kad ti se zivot bez mene ucini bezvrijedan i gorak.. Skloni paucinu zaborava sa naseg neba u snu, zatvori oci, zaustavi vrijeme.. vidjeces, bicu tu.

Oct 02, 2007 - 07:20:27 PM

U jedno toplo vece, pred kraj ljeta, dao si mi prvi osmijeh. To je vidjela rijeka svojim sjajnim okom, koje je po njoj plovilo, i kraj koje smo setali. Da li sam ti tada bila zaista draga? A ja sam ti dala stotinu drugih osmijeha. Mozda ti je i to malo bilo? U jedno toplo podne, pred kraj ljeta, kad su umirali zuti, ostareli suncokreti i mirisali tesko, ti
si se opio njihovim mirisom i poljubio mi kosu.
Da li sam ti zaista tada bila draga? A ja sam ti po stotinu jutara slala po stotinu poljubaca. Mozda ti je i to malo bilo? I jednom u pocetku jeseni poklonio si mi svoje srce samo za jedan dan, za lijepi, sjetni septembarski dan. A ja sam ti dala svoje srce zauvijek. Hjtela sam ti ih dati jos stotinu; ali sam imala svega jedno, malo, nesrecno srce. Da li ti je ono dosta, dragi?

Sep 23, 2007 - 04:18:17 PM

R o p s t v o

Zena sam... Moja ispovjest prastara i tuzna drhtala je neizgovorena pred nepomicnom savjescu planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i zeni i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepse mladice u ovoj dolini i u svim dolinama kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad nebi spavali spokojno pokraj zene ili pokraj sume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani u koji se zaputi, ni od koga pracen. Nema mocvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim ne klonuh ni brda put kojeg ne dizah oci trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene. Moje tijelo je strepilo. Dodirujuci srecu,cestu otkritu koja izmice u nedogled. O,vi koje trosite suze za svaki rastanak,za svaki cvijet za svaki krug koji nestaje na vodi, vi koje bedra svoja cuvate za najvecu bol i ostajete ponizene pred sudbinom; Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja prasinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota. Ja nisam nista mudrija od vas.Moj put isti je kao put vodonose koji ne moze izbjeci strminu izvora i pocinkom ne umanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena.Oziljci na njima isti su kao i vasi. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina sutnje. Ne zatvarajte prozore,djevojke ! Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci sto je prezrela svoje ropstvo, i hoce da postane orao. Izadjite na ulice,i vidjet cete kako klecim na svakom pragu na kojem je klecala Zena. Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav. O,sta je meni da izgubim jedno krilo,jednu zjenu, sta mi je da pregorim nekoliko proljeca nekoliko izvora,i zetve najljepse koje se nece vratiti nikada ! Sta je meni da prebolim travu svog djetinjstva i grad svoje mladosti. Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kada bi vjetar zatresao njene krosnje u nevrijeme. Ljubav je bila jaca od mene, A muskarac je bio hram s proceljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti. Dok je spavao,na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao,zalila sam njegove ruke jednako umorne kad sticu hljeb i kad nose oruzje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost jos nije dodirnula noc. I skrivah suze da bi mi vjerovao. I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh kojim zena sebe dariva zauvijek onome s kim ce podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, sto su odabrale pustocu vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreci. I grlili su me odsutno i mrzovoljno.I svlacili me kao krivca, ne kao zenu. I te noge su me gazile,te ruke su me bicevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smijesila i dalje postojano i bezazleno.Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali. Zatim su me milovali kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu. A ja sam u njihovim rukama osjecala usplamtjeli zar bica.I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini. Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogledah, to bjehu vukovi. To bjese zaista divljina i noc, a ja tek plijen, pred pecinu domamljen u brlog pohotnika,pred noge osvajaca. A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba,koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijase orao sto je kruzio nad dolinama. I kad su vec sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledala onamo kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put kojih se vinuse najsmjeliji. I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba. Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata siroka i smijala se,smijala mimo trave i plastova psenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru i prosipao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz planinu. Cudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustavio konja pod ovim brdom, na ovom pjesku. I trazi nociste na pragu zene. I zeli da mu pjevam uspavanku ja, koja cu prezreti njeznost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrasnju ceznju vec citam u lijetu ptice izgubljene. I odvrnula sam svoje lice da zelju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati. I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno. Odoh na put zalosni da budem pjevac lutanja. Ja vise ne trazim.I ne vjerujem... Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bicevi postaju, i kako je zagrljaj muskarca strasan kada se odmaraju osvajaci i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet cuje zavijanje vukova.
Zato, mladici iz moje doline, ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetosim, ni kada istem vasu vjernost u zamjenu za proljetni oblak u visini, za oluje mog promjenljivog srca. Jer jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim ! Ja cu ga napustiti u cas kad tama obavija polja. Uspravit cu svoje lice i stresti cvijece kojim ste me okitili. I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno, a vasa ljubav nistavna. I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni. Idite svojim putem, zaljubljeni ! Moja svirka nije za vase uho ! Ljubav je bila jaca od mene. Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu. Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se. To je ispovjest zene i robinje. Himna ponizene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini sto je istina ostavljenih...

Vesna Parun

Sep 16, 2007 - 04:49:49 PM

........a onda, ...zima od snijega satkana, a u dusi vatra...lomljava leda i erupcija snova....Gdje je nestalo oko koje me pratilo i podsjecalo na sretne dane djetinjstva...na ulicu u predgradju, na opjevanu petrolejsku lampu sto je lila svjetlost na uglu...i na mrak? Mrak koji samo ponekad dozvoli sjecanjima da se razliju da plovi godinama nade.... "Snovi su kljucevi za bijeg od samoga sebe"....?mojom dusom...tada, pisem mislima, mislim snovima, sanjam rijecima....i sve pohranjujem u jednom oblaku,

Sep 14, 2007 - 03:08:16 AM

Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedju drzanja za ruku i vezivanja za dusu. I naucis da voljeti ne znaci oslanjati se, a drustvo ne znaci sigurnost. I naucis da poljupci nijesu ugovori, a pokloni obecanja. I pocinjes prihvacati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju, s ljupkoscu odraslog covjeka, a ne tugom djeteta. I naucis da sve puteve moras sagraditi danas jer je sjutrasnje tlo isuvise nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis. Stoga sadi svoj licni vrt i uredjuj svoju dusu, umjesto da cekas da ti neko pokloni cvijece. I naucis da moras mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snazan i da uistinu vrijedis.....

Sep 05, 2007 - 04:04:03 PM

"Snovi nas nose kroz zivot....., ali da bismo zaista uzivali u njemu, potrebni su nam ljudi........."

Sep 01, 2007 - 06:37:08 AM

"Ne idite uhodanim putem: umjesto toga idite tamo gdje puta nema i ostavite trag" ---------------------------------------------------Zbog ovakve sam teznje cesto u zivotu bila budala....ali....idem opet...tamo gdje puta nema....


Sep 01, 2007 - 06:18:09 AM

"Varljivo brdo je Zivot, nema sta... I veruci se Uz i silazeci Niz patimo za predjelima s one strane vrha, a vrh je sjenka, tren, sjenka trena, Vrh je najveca prevara u citavoj prici... Cim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica u vodi, i vec ; sledeceg trena izroni nam za ledjima, obeshrabrujuce uzvodno... Danas jos uveliko iscekujes, a vec sjutra ti ostaje samo da se Sjecas, i tek na kraju ukapiras da su Prave Stvari uvijek s one strane brda..."

Aug 21, 2007 - 04:40:14 AM 

O tebi necu govoriti ljudima. Necu im reci da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag; ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima dana ovih ostao trag. Necu im reci da li iz osame, zedji, umora, ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo; niti srce nase da li nas je radi nas ili radi drugih kadgod bolelo. Necu im reci kakav je sklad oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno; ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude - ili nam je bilo svejedno. Necu im reci da li je zivot ili od smrti strah spajao nase ruke; ni da li zvuke smeha voleli smo vise od suma suza. Necu im reci ni jedan slog jedini, sta je moglo, ni da li je moglo nesto, da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek; ni da li je otrov ili lek ovo sto je doslo onome sto je bilo. Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja u meni vecito: da li opija toplo kao sume nase s proleca; ili tiha i tuzna cuti u meni recito. O, nikome necu reci da li se radosna ili boleca pesma dogadja u meni. Ja vise volim da precutane odemo ona i ja tamo gde istom svetloscu sja i zora i noc i dan; tamo gde su podjednako tople i sreca i bol ziva; tamo gde je od istog vecnog tkiva i covek i njegov san.

Aug 14, 2007 - 06:57:37 AM

Sacuvaj me u mislima da me dani sasvim ne izblijede, njezno pomiluj mi kosu jos njeznije dodirni mi lice... za trenutke nase ,one tako rijetke i za noci moje sanjalice....sacuvaj moj pogled u ocima svojim ,..i zaborav me nece htjeti...

Aug 12, 2007 - 03:14:50 PM

Bezglasna, krenu rijec , nevjesto , prkosna . Znacenje njeno, od nje same , bolje znaju, mudroscu nenadano ogrnuti , dobrotom obuveni , korak da besuman im bude, kad dusu joj pohoditi krenu, osmijehom , podsmijehom sto zari, usne, kao medom zasladjene im. Snagom krila orlovog,kojom , plavetnilo predvecerja od noci otima, bistrinom, kojom potok, krivudav ,planinski svjetlost suncu ,u inat , u pogled baca , iskrenoscu , koja ne haje za bodlje vatrenog trna koji ogradu ka tebi plete, istrajnoscu nahranjena , rijec. Samo rijec, koja zna koliku snagu u sebi nosi , I koliko je majusna snaga na nemilost ostavljena daljini, koja dodir ne daje. Ni trunke tuge I bola u njoj. Samo osjecaj bogat ,poseban Kao I onaj kome u zagrljaj hrli. On ce znati , Drugima moja rijec ne moze , I nece, ni snagu svoju , a ni nemoc pokazati. Oni su stranci , a njega je rijec moja bliskoscu ogrnula , dusu koprcavu poznala I prigrlila, nevjesto istina, ali, srcem cijelim.

Aug 10, 2007 - 02:24:15 AM

Kad mene ne bude, kada sve sto je ostalo od mene postane prah, o ti, jedini moj prijatelju, o ti, koga sam voljela tako duboko i tako njezno, ti, koji ces me sigurno nadzivjeti ne dolazi na moj grob Ti nemas tamo sta da trazis. Ne zaboravi me ali i ne sjecaj me se usred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba Necu da smetam tvom zivotu, necu da ometam njegov mirni tok. Ali u trenucima usamljenosti, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazlozna tuga, tako poznata dobrim dusama, uzmi jednu od nasih omiljenih knjiga i pronadji u njoj one stranice, one rijetke, one rijeci, od kojih su nam sjecas se.... zajednicki navirale slatke i bezglasne suze. Procitaj, zatvori oci i pruzi mi ruku Odsutnom prijatelju pruzi svoju ruku. Ja necu moci da je stisnem svojom rukom: ona ce lezati nepomicna pod zemljom, ali meni je sada lakse od pomisli da ces mozda ti na svojoj ruci osetiti laki dodir. I moj likce se pojaviti pred tobom, i ispod sklopljenih kapaka tvojih ociju linuce suze, nalik na one suze koje smo mi, ganuti Ljepotom, nekada zajednicki prolivali, o ti, moj jedini prijatelju, o ti, koga sam voljela tako duboko i tako njezno!

Jul 18, 2007 - 06:23:39 PM

Uz zivot se ne prilaze uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako vec umije, zanijemi tamo gdje bi drugi viknuo, nasmije se gdje bi drugi zaplakao, uvrijedi se tamo gdje bi se neko obradovao... Udje u pogresan vagon, sidje stanicu prije,ili kasnije... Morala sam na put sljedeceg jutra i posla sam ubijedjena da je Daljina onaj kljucic kojim se navija Ceznja, a vratila se shvativsi da uveliko mozes ceznuti i za nekim kraj koga si....


Jul 18, 2007 - 06:20:03 PM

Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

Jul 17, 2007 - 05:08:31 AM

Rekli su mi da je padanje bolno. Tad bijah dijete. A bojlelo me je jutros kad sam se stropostala s oblaka. Bilo je slucajno, jer valjda bijah opijena, pospana, il' previse razdrazena. Boljelo je. Valjda zato sto je slucajno, ili zato sto je moralo, zbog neceg ovo padanje tako boli.

Jul 11, 2007 - 06:19:34 AM

Zauvijek se pamte oni s kojima se grlili nijesmo, cije su nam usne ostale nepoznate, kojima smo samo s proljeca, u snu, pisali pismo.....


Jul 11, 2007 - 04:46:59 AM

ZAHVALNOST Da sam umrla u djetinjstvu ne bih znala kuda vode bijele stramputice oko srca rasprostrte. Da sam umrla na tvojim rascvalim granama o ruzo ljubavi ruzo putenosti ne bih znala kako prostor ohrabruje, kako je beskrajno privrzena samoca

Jul 10, 2007 - 10:31:43 AM

Teski su stihovi moji sto udaraju tamo i gdje im mjesto nije Jos teza je tisina i muk dok se citav jezik u ustima krije .................Update:....................... Isplazicu jezik i citavog dana rugacu se zivotu

Jul 07, 2007 - 05:49:41 PM

...beskrajno volim nekoga iza onih na vidiku atara. Za njegov bih osmijeh jedini posla preko voda i vatara, preko urvina i brijegova, odavde na dan i noc hoda; pa ipak njegova ne bih mogla biti, niti ce ljubav moja za njim ikad drugoga roda do pjesama imati....

Jul 01, 2007 - 06:55:35 PM


Tesko je sa tvojim snovima u novi dan . Bolno saznanje kao crn oblak, zaustavilo je korake . Opet zid , planina nikad stopom dodirnuta , medju nama... Napustiti mirisne baste? Koferi spakovani .. Samo jos srce da upakujem . I da pronadjem bezdan u kojem cu ga ,od svih snova . od svih nada , nijemog , zauvijek sakriti od Tebe.

Jun 30, 2007 - 10:31:50 PM

NECU DA MOJI DANI PROTEKU PRAZNI U MRACNU LIJUCI SE RIJEKU VJECNOSTI... KUDA KORACAM HOCU DA BACAM SNOPOVE SJAJNE SVJETLOSTI.

Jun 30, 2007 - 10:30:30 PM

TRI STVARI U ZIVOTU ... KOJE UNISTAVAJU OSOBU: POHLEPA, PONOS I LJUTNJA*** ... KOJE SE NIKAD NE MOGU VRATITI: RIJECI, PRILIKE I VRIJEME*** ... KOJE NISU NIKADA SIGURNE: SNOVI, USPJEH I SRECA*** ... KOJE TE CINE VELIKOM OSOBOM: MARLJIVOST, SUOSJECAJNOST I USPJEH*** ... KOJE SU NAJVRIJEDNIJE : LJUBAV, SAMOPOUZDANJE I PRIJATELJI*** ... KOJE NE SMIJU BITI IZGUBLJENE : MIR, NADA, I CAST Dodala bih mrznju onim stvarima koje unistavaju..

Jun 29, 2007 - 06:58:33 AM

Jutrima osuncanim sam te docekala, poput dunja ciji se miris sirio, nosen mislima i osjecajima, podsjecajuci na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja, zrela i mirisljava, na ormaru, u toplini sjecanja, kao svjetionik moje duse, kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi, okupala te carobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen, mislima te svojim obavila,kisu ljubavi prosula po nama i ostavila trag, mirisni trag dunje, da nas sjeca na nase vrijeme, prije nego prestanemo trajati i odemo u vjecnost. Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.

Jun 25, 2007 - 09:36:43 AM

Kad vezes, vezi ljubavlju vjetra, sto nadima jedra i vodi ladju k tebi...htjela sam da ti to kazem...ali ...ne mogu vise, previse sam ranjiva...moram reci DOBRO SAM , jer dobro nijesam...Bolje je imati srce bez rijeci, nego rijeci bez srca....neka me cutljive ...

Jun 25, 2007 - 08:49:22 AM

Znala sam , ali sam danas ponovo naucila: Da je ponekad sve sto neko treba, necija ruka za drzanje i srce za razumijevanje... Da se ispod svacijeg tvrdog oklopa krije neko ko zeli biti cijenjen i voljen... Da ljubav, a ne vrijeme, lijeci sve rane... Da kada mi bar samo jedna osoba kaze: "uljepsala si mi dan"... onda je moj dan nesto sasvim drugo...

Jun 21, 2007 - 06:08:39 PM


Sreca je ponekad blagoslov, ali je najcesce osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakog dana pomaze nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu zasvojim snovima. Paticemo, prezivljavacemo teske trenutke, suocicemo se s mnogim razocarenjima- ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednog dana, u buducnosti, moci cemo da se osvrnemo unazad s ponosom i vjerom. Jadan je onaj ko se plasi da se izlozi opasnostima . Jer on se mozda nikad ne vara, nikad ne razocarava, niti pati poput onih koji slijede svoj san. Ali kada se osvrne za sobom- a svi se mi osvrcemo za sobom- zacuce glas svog srca kako mu govori "Sta si ucinio sa cudima koje je Bog posjeo duz tvojih dana Zakopao si ih duboko u neku jamu, iz straha da ih ne izgubis. Dakle, to je tvoje jedino naslijedje..." Jadan onaj ko bude slusao takve rijeci. Jer ce tada povijerovati u cuda, ali uzalud. Carobni trenutci njegovog zivota otisli su u nepovrat.