Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga D¸umhur. Njegova ¸ena bila je Dudihanuma. Ahmetaga D¸umhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva du¸nost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova ¸ena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri slu¸benika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čarsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali trono¸ac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čarsiji dugo pričalo.

Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod sto bi navraćao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pa¸nju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge slu¸be moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku odr¸ao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nu¸de i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najva¸niji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu ¸elju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerd¸ije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib.

´elja mu se ispunila.

Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog ¸ivota čistio i polivao.


Zuko Dzumhur , Adakale

Bilje¸im ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih ¸ivih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu.

Moj najbli¸i rođak Abdulah Had¸ić, imam beogradske Bajrakli d¸amije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tu¸noj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravično unaka¸enim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola ¸ena u dronjcima. Među tim nesretnim ¸enama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek pre¸ivjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove ¸ene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tu¸noj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja.

Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pa¸nju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima.imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane ¸ene opkolile su ga i dr¸ale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze.

Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade.

´an Konfino, ljekar i knji¸evnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tu¸nim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram.

Sjećam se dobro, ´ak Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tu¸nim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato što su se zvali Avrami, Moše i Isaci.

Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju ¸ivi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali nedu¸ni Avrami” koje je u svojoj tu¸noj besjedi nekoliko puta spominjao ´ak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đačke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli d¸amije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” ´aka Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas ¸ive u meni.


Zuko Dzumhur , Adakale

Poranio sam i odlučio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti D¸ema el Fna u blagoslovenom gradu Marakešu.

Vučem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narand¸i u mirisnom beharu, zagledam se lica ru¸ičsatih kuća pod zelenim krovovima i zastajem pored šarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promiču vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i riđih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakuću u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gaćicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepši ¸enski sjaj, najuspješnija mješavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevišnjega da mi podari dug ¸ivot, dobro zdravlje i svaku sreću i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrču raskošni fijakeri puni stranaca u šarenoj odjeći. Ne znam zašto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka.

Pokrivena čaršija.

U Istambulu - Kapali čaršija.

Bezistan u Isfahanu i Širazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oči - velika svetkovina šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za uši - pritisak najrazličitijih šumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ru¸inih i jasminovih ulja i najjača smrad štavljenih jarećih ko¸a.

Suk za tijelo - silan napor da se odr¸i i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i bud¸acima, da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izga¸eno…

Na kraju velikog i bučnog suka još je veći i bučniji Trg smrti, D¸ema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg ¸ivota, najveće ¸ivosti, veselosti, u¸urbanosti, radosti i volšebnosti za naše oči, za naše uši, za na damare i za čovjekov radoznali duh.

D¸ema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju mo¸emo jedino naslućivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunašca ¸arkog i kalajisanog.

D¸ema el Fna je veliko, ¸ivo srce lijepoga grada Marakeša. Tu se sreće i susreće, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapoma¸e, tu se jauče, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspola¸e, tu se zakuka, tu se upiša…

Slijepci, drevni čuvari kulture i istočnjačke mudrosti pripovijedaju nadugo i široko, poput priča iz hiljadu i jedne noći prastara predanja o skrivenom i neslućenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije ušao, čiju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o čarobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih očiju.

I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajući na sirotinjsku starčevu prostirku nekoliko novčića.

Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe riječi što su na D¸ema el Fna i došli samo da slušaju i u¸ivaju u čarolijama lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merače ili pazare - oni su samo i jedino vruće mušterije ¸ive ljudske riječi.

Čučeći jutros među ovakvim mušterijama, sjetio sam se našeg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovića. Pričao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladić sa svojim vršnjacima đacima čuvene somborske Preparandije dolazio početkom ovoga vijeka čak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i do¸ivi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta čuvenog glumca Dobrice Milutinovlića.

Na pet koraka od mene su zmije opčarane i ukrućene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokošaka trićaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamd¸ije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, mo¸da i više i u ovom dvadesetom stoljeću lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na D¸ema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igralište, na pjevalište, na gledalište, na veliki opit luđi od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje ¸ivot znače, u svim pozorištima u svim kazalištima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapoma¸e.

Ukrali su mu novčanik.

Nešto odzvanja, klopara i puca.

To se miješaju stoljeća…


Zuko Dzumhur

Kasaba je bila mala ali ¸ivopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zapre¸na kola, i ¸eljezničku lo¸ionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nu¸nika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine ¸ivio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske d¸amije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za ad¸em pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obli¸nju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilje¸nika. Bilje¸nik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda ni¸e trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilje¸nikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadr¸avale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilje¸nik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knji¸ara, u knji¸ari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knji¸ara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozad¸inica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske d¸amije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično polo¸enih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharad¸e od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od u¸eglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od pr¸enog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja ¸mirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tra¸io da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se dr¸avnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tra¸io je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biled¸ika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hod¸aceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko d¸amije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ru¸a i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dosti¸na, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

April bane u tijesne sokake Sirked¸ija kao pijani kicoš s koferima punim sunca.
ApriI uvijek dugo putuje do Sirked¸ija na karoserijama automobila.
April uskače u od¸ake ćevabd¸inice, viri iz nabora iznošenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni ¸alosne vrbe za tarabama, uspava sve ¸ute mačore i osvijetli ljubičasti "beze" na usnama prodavačica.
April odsjeda na prašnjavim tavanicama po Sirked¸iju.
Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata dućana i muhalebid¸inica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere ¸irardo šeširi starinskih kicoša u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i d¸amijskim avlijama.
Igra dugo i ru¸no kao čaršijska luda.
Popodne, umoran, sušičav i ¸ur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko ¸eljezničke stanice na Sirked¸iju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberškim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirked¸iju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeća.

Iz svijetle carske palače u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske šećerlame.
Sokacima starog Sirked¸ija preko svilenih sagova, između dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.
Iza imperatora gami¸e čopor dvorjana, štitonoša, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra.
Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zida li na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spušten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Bo¸iji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zaslu¸i poštovanje i na ovom i na onom svijetu".

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamašnama. Oni čiste put njegovom carskom veličanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirked¸ija gomila dvorskih so bara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, raša, bozad¸ija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotina adutanata, ministara i vatrogasaca.
Zlatna ekipa¸a i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćeif i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
Sa slike u četiri boje muzika trešti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsjenara arlauče: "Čok jaša, čak jaša, padišah!"
Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vla¸nim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.
Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806...
To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i dr¸avnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj ladi - bez mantije i otad¸bine - bje¸ao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog ¸urnala". Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."
Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: "Utre šte padna Odrine", a Šukri-pašin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s d¸amijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna.
Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vla¸na prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.
Dugometra¸ni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio.
Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sačuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio ¸ivot kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadr¸ao blijedi trag starinske pozlate.
Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.
U crtačku bilje¸nicu ne mo¸e ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske ¸eljezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna d¸amija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vaš-ja vaš".
Lijevo su bugarske pogranične karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...
Pred bilje¸nicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bje¸ali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, roštilj radi, Grend¸er glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad ¸ive u srdačnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovčetine, "Filip Morisa" i Had¸i-Bekirovog rahatlokuma.
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za ¸ute pare.
Pečalbarski se štedi previše, ¸ivi premalo i razmno¸ava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i bud¸aci, avlije, i ćenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od k'smeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.
Okolo - po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.
Tama polegne kao derviška d¸uba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

D¸umhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izra¸avala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crte¸u, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtač-ilustrator obilje¸io je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, često su bile rječitije od najboljega političkog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, D¸umhurov crte¸ ima nešto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tušem. Takav je njegov, već klasični, portret Ive Andrića, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva D¸umhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj čaršiji, izašla s Andrićevim predgovorom. D¸umhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.



Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. D¸ezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knji¸are Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafed¸ija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hod¸a i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, mo¸da baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u d¸amiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hod¸a što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj d¸amije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pa¸nju na sebe.

Kada su izlazili iz d¸amije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hod¸a je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da ka¸eš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da mo¸eš da ka¸eš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hod¸a se smeškao.

Kada je le¸ao sam u jarku iza d¸amije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u d¸amiju. Opet je bio onaj isti hod¸a. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hod¸a je ponavljao one iste greške. Mo¸da je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobo¸nog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Bo¸ji na vama. Mnogo sam divnih hramova Bo¸jih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših d¸amija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Bo¸joj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hod¸a. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još ¸ivi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio ¸elju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za d¸ep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hod¸a je pristao. Hod¸i su bile suze u očima. Hod¸a je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hod¸u da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tra¸ili dve.

Toga dana bilo je u d¸amiji mnogo sveta. Hod¸ina brada nestajaše polako. Hod¸a se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsna¸niji i reče da je on njihov hod¸a i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hod¸a ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.


Zuko D¸umhur

Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958.

Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali ¸uti bogoslovi nakšibendijske tekije; protiče grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomIjenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, šeširima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.
Muslimani su nekad šenlučili petkom, hrišćani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...
Sada svi sedmog dana jedu melšpajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakče" ili "Bešiktaš"; sedmog dana kasnije ustaju, du¸e se zadr¸avaju u toaletu i sporije se oblače...
Sirotinjska nedjelja najamnika počinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije ručka kad jutrom isprati kućevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene ptičare u lovište oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dođe bučno, kao jedra slu¸avka nafrakana jeftinim pomadama, nakićena šarenim pantljikama po ubogom prazničnom ruhu hizmećara, praćena buljucima zadriglih čauša, dječurlije, kalfica i općinskih regruta.
Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni tročetvrtinski valceri i d¸ambolaje...

Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u d¸ungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena D¸imi Duranta" i kukovi u crvenim šalvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeću u gladne mornarske šake da opet zavihore po svodu... Za trideset kuruša ¸eljezna ptičurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.
Pripucaju strelišta i mali kovači udaraju u nakovanj a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipćanina s četiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati d¸inovi reklamiraju vještine nedoraslih djevojčica na ¸ici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u čijim kadrovima prskaju šenbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kne¸evi predaju zlatnu sablju nekome paši i Talijan Lukeni u širokom anarhističkom šeširu okovan čami na robiji i ispašta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.

Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole - više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijaša.
U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kačketu, ovlašteni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pend¸era, tu¸no gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")
Ispod Safadinih prozora promiču ešaloni velikovaroških palančana u gluhim nedjeljnim promenadama kada činovnička djeca u odijelima od prepravljenih očevih pantalona stupaju na čelu porodične kolone...
Promiču aveti i onih vječnih usamljenika što ni praznik om nemaju društva i koje uvijek srećemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.
Dokoni antikvari čak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari" La j fovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pišu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju ¸ene"..,
Za pet kuruša kirije mogu đaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu pla¸u Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i u¸ivati u "američkom načinu ¸ivota" na flah-papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mračne kapije, iščeznu ispijene flaše krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringišpila.
Nedjelja iznenada odleti niz maha lu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih očiju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...

Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin-hod¸ino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivati po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika.


Zulfikar Zuko D¸umhur, Nekrolog jednoj čaršiji

Ivo Andrić, pripovjedač, romansijer, esejisti pjesnik, rođen je u Dolcu kraj Travnika, 1892. godine.
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu knji¸evnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno). Prokletom avlijom, djelom nenadmašne pripovjedačke ljepote i mudrosti, teško odredljiva knji¸evnoga ¸anra, Andrić je dostigao vrhunac knji¸evnoga umijeća i sublimirao svoju osebujnu filozofiju povijesti i ljudske egzistencije.

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. "Sve moje je iz Bosne" tom preciznom ispovjednom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegova knji¸evnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadu¸binara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Pola¸ući osobito na razvoj čitalačke kulture, on je cjelokupni iznos Nobelove nagrade za knji¸evnost, koju je dobio 1961. godine, poklonio Bosni i Hercegovini, namijenivši taj ogromni novac za "unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine"

Umro je u Beogradu 1975. godine.

gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric, Ex Ponto

Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj bla¸eni san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svje¸e granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvala vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zelje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnoga zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka
¸ivopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!


Tin Ujevic

Pati bez suze, ¸ivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ubla¸it neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru ¸ivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


Tin Ujević

Vahid zavrsio skole i zaposlio se u velikoj firmi koja ga je stipendirala kao odlicnog studenta. Kako je ucio, tako je i radio, pa ga ubrzo poslase na malo duzi sluzbeni put u inozemstvo.

Dan uoci polaska sjede svi ukucani i tabire sta ce kome Vaha donijeti. Otac prepustio da se izredaju ostali, pa ce na kraju kazati svoje potrebe. Sestra hoce mirise i prsten, zadjevojcila se i vidjela u skoli kod drugarica.

- Ne preceruj, veli otac kceri. Donesi joj, sine, malo surme i kapak ....
Mati hoce svile za haljine i da obavezno kupi nani povezacu.
Tu narudzbu Avdaga presuti ....
Na kraju su svi uperili oci u oca, sta li ce on traziti, a Avdaga naredi sinu da zapise :
- Prvo, javi se s puta mome i tvome brici Semsiji, i to sa najljepsom razglednicom koju nadjes; drugo, meni donesi cibuk od cehrubara .... Nemam ti vise nista reci, kaza Avdaga i prileze na seciju.
- Dobro, babo, zasto izdvajas bas bricu Semsiju ? - Vaha ce.
- Plaho je dobro javiti se brici lijepom razglednicom, kaza Avdaga i prevrnu se na drugu stranu.

Otputova Vahid sa mladim kolegom. Drugi dan po dolasku, nakon sto su obavili prve poslove, iduci na poslovni rucak, Vaha zastade kod jednog ducana.
- Neces, valjda, odmah kupovati drangulije, ima dana za kupovinu, kaze mu drugar.
- Da izaberemo samo jednu razglednicu, to mi je prva obaveza sa spiska, rece mi otac da se odmah javim Semsiji brici ....
Kupise, dio drevnog grada nocu, sav u svjetlosti visebojnih sijalica, bajkovit, i Vaha napisa uz rucak:
Tebi i tvojoj obitelji, svojim musterijama i komsiluku srdacni selami i najljepse zelje iz dalekog i prelijepog Bagdada ... Vahid Avdagin.

Domalo stize Bagdad Semsiji, kad vidje razgednicu, brico zaustavi postara, poruci kahvu i dade baksis, procita sta je napisano i s velikim merakom zadjenu na srednje ogledalo u ravni sa stolicom za kojom je on radio.
Ulaze musterije i nakon pozdrava, svaki pridje ogledalu, niko nije mogao promasiti ljepotu s Istoka.
- Plaho lijepa razglednica, Bagdad, eh, 1001 noc ... Ko ti, bogati, posla ?
- Vahid Avdagin.
- Ma, hajde, cak do Bagdada stigao, mogu li, Ssemsija, procitati sta pise..
- Mozes, uzmi pazljivo, da se ne prlja i vrati na isto mjesto.
- Vidi, vidi ... i nas, sve tvoje musterije selami, sjeca nas se iz daleka... bas je Vahid plah momak ...
- I Avdaga je plah covjek.
- Ne velim da nije .. Vidis, bogati, mlad Vahid, skoro zavrsio, a daleko doguro ...

Vaha se nakon mjesec dana vrati kuci, donese sto je naruceno, svi se ukucani radovase i zahvaljivase, pa kad se mladji razidjose, a Avdaga i Vahid ostadose sami, otac rece :
- Otidji Semsiji daljim putem u tom novom odijelu, cijela carsija zna da si bio u Bagdadu i plaho si lijepo napisao ono na Semsijinoj razglednici ...


Adil Hajric

Pukotinã ima svaki zivot,
Kroz koje bliznji radoznalo zure
Motreci nase dane sto se zure.

I tako nista nije posve nase:
Mi srcemo taj zivot kao vino
Iz tudjom rukom uprljane case.

Al ko je cudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dusi, i biti nevidljiv -

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Necujno vali jedne ponornice.


Dobrisa Cesaric

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja poma¸e ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.
I kada snije¸i, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama


Dobrisa Cesaric